Prema razrađenoj i danas važećoj tipologiji stećke razvrstavamo na nekoliko osnovnih oblika. To su ploče, sanduci, sljemenjaci, stubovi i križine. Ploče su vodoravne, monolitne i služe kao poklopac groba. Sanduci su uspravni, prizmatičnog oblika s ravnom gornjom plohom, mogu biti postavljeni na postament, što je čest slučaj, ali mogu biti i kao blokovi koji zatvaraju grob. Sljemenjaci su uspravni kao i sanduci samo što se njihova gornja ploha razlikuje. Gornja ploha sljemenjaka ima oblik krova (sljemena) na dvije vode. Također su često postavljeni na postament.  Stub se može usporediti sa sandukom. Razlika je u obliku koji kod stuba teži ka visini a ne masivnosti širine i dužine.  Križina je uspravni kameni križ, a skoro uvijek je postavljen na grobu zidanom obrađenim kamenom. Križina nema mnogo karakteristika stećka, niti je masivna  niti monolitna, ali motivi koji se pronalaze na njima ih svrstavaju među stećke. Ona ponekad prelazi u antropomorfni stećak, ali takvih stećaka nema mnogo, a u Imotskoj krajini nikako.[1]

           Većina istraživača smatra da su se osnovni  oblici stećaka razvili iz nadgrobnih ploča, pri čemu je najstariji datirani stećak nadgrobna ploča trebinjskog župana Grda iz 12. st. Stećci u obliku sanduka i sljemenjaci pojavljuju se prije 14.st., dok ostala dva oblika, križina i uspravni stub nisu stariji od polovice 15.st.

          Glede proučavanja porijekla stećaka zanimljivo je da nadgrobna ploča nije svojstvena samo teritoriju rasprostiranja stećaka, nego je općenita pojava nadzemnog označavanja grobova tijekom cijelog srednjeg vijeka i nalazimo je i u drugim zemljama, prvenstveno zapadno mediteranske zemljopisne pripadnosti. Prema M. Wenzel  proizlazi da u stećke spadaju samo sanduci i sljemenjaci, a da su nadgrobne ploče srednjovjekovne Bosne i susjednih krajeva korištene kao način nadzemnog označavanja grobova u onovremenom zapadnoeuropskom svijetu, od kojih se ove u našim krajevima, posebno one iz 15 .st., razlikuju načinom obrade i izborom ornamentalnih motiva.

            Uspravni stubovi i križine tipološki gledano nemaju veze s primarnim oblicima stećaka kao što su sanduci i sljemenjaci,  to su vjerojatno nove sepulkralne tekovine kasnog srednjeg vijeka u Bosni. Ovi oblici nastali su vjerojatno kao rezultat težnje starosjedilačkog stanovništva ovog područja, da se svojim uspravnim nadgrobnim  spomenicima tijekom 15.,16., pa i 17.st. i nakon smrti razlikuju od novog muslimanskog stanovništva i njihovih uspravnih nišana. Svakako je zanimljiva činjenica da se na područjima gdje nema nišana ne javljaju ni takvi uspravni kršćanski spomenici. Jedinu vezu ovih uspravnih kasnosrednjovjekovnih nadgrobnih spomenika sa stećcima predstavlja ornamentika, što je sasvim razumljivo s obzirom na izuzetnu klesarsku tradiciju koja je svoj vrhunac doživjela polovicom 15.st., neposredno prije pojave uspravnih nadgrobnih spomenika.

          Može se izvesti i još jedna tipologija stećaka.  Ona stećke dijeli  na ležeće i stojeće. Ležeći stećci su: ploča, sanduk, sanduk s postamentom, sarkofag, sarkofag s postamentom. Stojeći su stupovi i križevi (križine).[2]   Kužić donosi svoju tipologiju stećaka koju uspoređuje sa Bešlagićevom. On tvrdi da bi se trebao upotrebljavati naziv kamik, a ne stećak, tvrdi da su se stećci po Imotskom kraju nazivali bilizi, mramori ili jednostavno kameni. Bešlagić stećke dijeli na: ploča, sanduk, sanduk s postoljem, sljemenjak, sljemenjak s postoljem, stub i krstača. A Kužić kamike dijeli na ploča, sanduk, sanduk s postoljem, sljemenjak, sljemenjak s postoljem, stećak (stojeći uspravni nadgrobni spomenik) i križina.[3] Ja ću se u daljenjem tekstu služiti ovom tipologijom: sljemenjak, sanduk, ploča i križina.