Postojalo je nekoliko radionica što se može zaključiti po načinu obrade i izboru dekorativnih motiva. Te radionice se ne mogu definirati kao kamenolomi specijalizirani za proizvodnju stećaka jer kao takvi nisu nigdje pronađeni. Istraživanja su otkrila da su stećci rađeni na nekropolama jer su pronađeni maleni kamenolomi u blizini nekropola sa nedovršenim stećcima. Moglo bi se zaključiti i da su majstori stećaka ili kako su ih u ono vrijeme nazivali „kovači stećaka“ bili putujući majstori. To nam govori da su određeni kovači pokrivali područja lokalnih radionica u krajevima gdje su živjeli. Iznenađuje radijus djelovanja tih umjetnika, kao i u imotskom slučaju on doseže i preko 50 kilometara. To nam govori da su bili cijenjeni u svim radu i činjenica je da su ovakvi monumentalni grobovi za naručioca bili značajan materijalan izdatak. O tome nam govori podatak iz 1377. godine prema kojem je cetinski vlah Ostoja Bogović podmirio troškove sahrane vlaha Priboja Papalića u iznosu od nevjerojatnih 40 libara, nevjerojatnih zato što je u to doba prosječan pogreb u Splitu koštao  4 do 8 libara, a za cijenu od 40 libara šibenskih franjevaca mogla se je dobiti cijela obiteljska grobnica. Ukupni troškovi sahrane Papalića uključivali su izradu i postavljanje stećka, a kako se radi o 1377. godini, ne radi se o ukrašenom monumentalnom stećku već je u pitanju skromni nadgrobni spomenik. Kovač Jurina[1] je jedini imenom poznati klesar stećaka u Dalmaciji. Stećak Vlkoja Bogdanića iz Lovreća je radionički i stilski sličan stećcima Vladne i Jerka Kustražića također s Lovreća, te stećcima iz Biska. Na jednom stećku u Bisku uklesana je 1440. godina. Tako smo dobili vrijeme kad je „kovač„ Jurina živio i klesao. [2]