Problematika stećaka je u tome što su nedovoljno istraženi pa  ih se ne može sa sigurnošću vezati uz neki etnicitet. Većina znanstvenika ih pripisuje Vlasima, što su pokazale i antropološke analize.[1] Zapadni Vlasi su bolje reći potomci ilirskih Delmata, Japoda, Autarijata i Desidijata, mada se i kroz XIII st. u povijesnim dokumentima mogu razlikovati Hrvati (plemstvo i kmetovi) od slobodnih  "dobrih hrvatskih Vlaha" među kojima su bili već i neki plemići. Na početku seoba  pojam Vlah ne predstavlja  etničku oznaku već je slavenski naziv za sve heterogeno kontinentalno autohtono stanovništvo, bez obzira kojim jezikom govore (latinski, ilirski, trački, dački...) i kojoj vjeri pripadaju (kršćanskoj ili poganskoj).  U Cetini se 1345. godine spominju "Croati et Olachy" no svi oni imaju hrvatska imena i sigurno više niti jedan ne govori romanskim ili ilirskim jezikom. U to doba u Dalmaciji i prestaje važiti naziv Vlah kao etnonim i postaje više socijalna oznaka. Sinonim za Vlahe i Vlaje, su Morlaci, a to  je izvedenica od bizantskogrčkih riječi mavro i vlahos, što u prijevodu znači crni vlah, zbog crnih suknenih kabanica koje su nosili makedonski i grčki romanski Vlasi, odnosno točnije Aromuni (Cincari).  Znači naziv Morlaci je na početku bio prisutan samo u istočnim krajevima da bi se tek u XIV. i XV. st. proširio i na zapadne krajeve zahvaljujući djelomice seobama, a puno više Mlečanima koji su tako od XV st. pa dalje nazivali sve stanovništvo zaleđa, od Bakra do Kvarnera. Vlasi kao predstavnici autohtone populacije bi trebali biti velikim dijelom dinarske rase.  Glavne karakteristike pravih dinaraca pokazuju da je ta rasa nastala u višim i hladnijim područjima (veliki nos, svjetlija put) što su naši krajevi dugo vremena bili. Dinarci su gerantoformna rasa, odnosno njihove tjelesne karakteristike i crte lica pokazuju naglašenost u "odraslosti". To je pogotovo izrazito kod muškog spola, tako da kod žena i muškraca postoji veća disproporcija nego u drugih bijelih rasa.[2]

           Krajnje je vrijeme da se stećke zaštiti jer će u protivnom brzo nestati djelovanjem bagera i ljudske ruke. Ovi stećci su prekriveni lišajem i patinom, te zovu jednu temeljitu konzervaciju i zaštitu. Drača spriječava pristup stećcima, no možda je to prirodan način očuvanja dok ne dođu neka bolja vremena za prezentaciju stećaka. Nadam se da se broj ovdje evidentiranih i spomenutih stećaka neće smanjiti, i nadam se da je prestala tradicija ugrađivanja stećaka u crkve, groblja i privatne kuće.

            Očuvanju stećaka pomaže činjenica da se u narodu govori da iz njih izbija svijetlost po noći i da tko se dirne u stećke da mu slijedi nesreća. Slike koje slijede govore o tome da se svi ljudi i ne obaziru previše na priče iz naroda.

            Ovako se ne trebamo ponašati prema našoj kulturnoj baštini. Vidimo nemarno zatrpanu križinu iz Luga, u Prološcu Donjem (koju sam iskopala i sada izgleda kao na sl.64.)   Na sl. 95. i 96. vidimo bogato ukrašen  sljemenjak na Suvaji koji je pronađen na groblju sv. Mihovila, njemu su vandali istaknuli ljiljan plavom bojom. Treća slika prikazuje sljemenjak s ljiljanom na Berinovcu ugrađen u svinjak. Na četvrtoj slici se vidi neuspješna konzervacija, koju je vjerojatno proveo neki laik.