|
Stecci u Imotskoj krajini |
|
|
|
Stecci u Imotskoj krajini
Uvod Imotska krajina je područje
na kojem se nalazi veliki broj stećaka. Uglavnom ih nalazimo uz putove, odnosno duž stare rimske ceste koja je išla
od Salone do Narone. To su kameni blokovi koji su postavljeni po određenom
redoslijedu. Ovi kameni spomenici odolijevaju vremenskim neprilikama, građevinskoj inženjeriji kao i ljudskom nemaru.
Ispod mnoštva lišaja i patine, nalazimo klesarski obrađen vapnenac koji zadivljuje reljefnim ukrasima, ali
i svojom jednostavnošću. Velik
broj stećaka ukazuje na popularnost ovakvog načina ukapanja, a motivi na njima govore o velikoj časti koja
je ukazivana ovakvim ukopom.
Ovi nevješto i pomalo grubo obrađeni spomenici, ove kamene gromade
pronašle su svoje mjesto u prošlosti Imotske krajine, te su svjedoci pismenosti, kulture, vjere i moći ovog
kraja. Imotski stećci imaju svoje osobitosti koje ih razlikuju od drugih skupina primjerice susjednih cetinskih ili hercegovačkih. Stećci imaju oznake godina pa tako znamo da ih je najviše iz 14. i
Narod ih zove
bilig, kam, mramori, mašeti, kamik, a u znanstvenim krugovima zadržao se naziv stećak.
Sam naziv stećak je kraći oblik imenice stojećak. Stećci
su dakle monolitni kameni blokovi, vodoravni ili uspravni nadgrobni spomenici, dakle stojeći i ležeći,[1] prizmatičnog oblika s ravnom ili dvostrešnom gornjom plohom sa ili
bez postamenta.
Karakteristični su za područje Dalmacije, Bosne i Hercegovine, Podrinja, dio Crne Gore, zapadne Srbije i
Kosova. Izvan ovih prostora nigdje ne nalazimo stećke. Većina znanstvenika se slaže da ovi spomenici pripadaju
Vlasima. Do tog zaključka dovele su i antropološke analize kostura iz grobova pod stećcima. Ti kosturi su tipični
predstavnici autohtonog (neslavenskog) vlaškog porijekla.[2] Vlasi su bili nomadi, vjerojatno ilirskog porijekla, bavili su se stočarstvom,
mada često i trgovinom i plaćeničkim vojničkim pozivom. Porijeklo
stećaka je njihova glavna problematika, tako da su vremenom postojale sasvim
različite teze o njihovom porijeklu. Postojale su bogumilska, hrvatska ili srpska, 60-tih je bila bosanska teza, a vlaška
teza se pojavila na kraju stoljeća, i podupire ju najviše znanstvenika koji su se bavili ovom tematikom.[3]
SLJEMENJAK - DALMATINSKI TIP STEĆKA Na području Hrvatske najviše stećaka nalazimo u Dalmatinskoj zagori,
nalazimo ih i kod Zadra, Šibenika i kod Dubrovnika, ali ih je daleko najviše u Cetinskoj, a posebno ih je mnogo
u Imotskoj krajini. Među stećke Imotske krajine ubrojeni su i oni s Duvanjskog i Kupreškog polja. Oni spadaju
u imotsku radionicu stećaka što se vidi po načinu obrade i po motivima koji su specifični za stećke
zapadnog dijela Imotske krajine.
Među oblicima stećaka Imotske krajine najčešći
su sljemenjaci, u manjem dijelu ima ploča i sanduka, a križine se pojavljuju samo na tri mjesta Lovreć, Lug
i Ravlića gomila . Stub ne postoji u ovom kraju. Sljemenjaci su zanimljivi po obliku, ukrašenosti kao i po brojnosti.
Osnovni oblik im je ujednačen. Oni pripadaju visokim i izrazito monumentalnim sljemenjacima s naglašenim elementima
krovnog dijela i sa lučno povijenim hrptom sljemena. Gotovo uvijek su na postamentu u obliku pločastog stećka.
Najveći broj stećaka ovog tipa posjeduju kasnosrednjovjekovna groblja Cetinske i Imotske krajine, i s obzirom da
su oni raniji od onih s polja jugozapadne Bosne, te s obzirom na već uočenu posebnost što se tiče oblika,
ovu vrstu sljemenjaka nazivamo dalmatinskim tipom stećaka. |
